Nisam pisala već jako dugo jer mi se ne da. Radije ćitam ili se izvalim na krevetu. 

Uskoro će ručak. Umirem od gladi. Nadam se da će biti nešto fino što ću pojesti s tekom. 

Ona glupača je svakim danom sve gora i jedva čekam da se maknem odavde. Zbog nje se ni ne družim koliko bih htjela niti igram Čovječe ne ljuti se. Ne da ni se slušari njezina odurna sranja.

Imamo nas dvije i civiliziranih trenutaka, tek tokiko da si ne opalimo šamar. 

Jao, dosta mi je svega i svih. Dermatitis mi je buknuo i sutra će se doktorica zgražati nad njim kao da sam ja za nešto kriva. A zapravo joj je neugodno da joj pacijenti izlaze iz bolnice u takvim stanjima. 

22. 2. 2025.

Cure igraju Čovječe ne ljuti se, ali ja se ni ne trudim progurati se u ekipu jer me jedna ženska strahovito nervira. Tipičan bully koji pronalazi svoju žrtvu i onda ju pasivno agresivno podjebava. Uostalom, sve što govori, govori dvoznačno, pa ne znaš šali li se ili ne. Ma nešto preodvratno. Ne kužim kako ju cure puše.

Inače je stanje na odjelu u redu. Doduše, neki dan je jedna ženska zapalila u kupaoni, pa je oko toga nastalo veliko stanje. Kako nisu znali otkud joj upaljač, napravili su pretres naših ormarića. Ona je kao priznala da je pušila, ali onako više kao žrtva: ako baš netko mora priznati taj grijeh, onda ću to biti ja. Ni dan danas ona zaista ne priznaje da je ona bila ta koja je pušila. A ja sam ju prokužila istoga trena. Oku sokolovom ništa ne promiče.

Kako započeti s radom na knjizi? Napraviti kostur i onda u njega ubacivari meso radnje. Zamisao mi je vrlo ambiciozna, ali i ja sam sama po sebi takva. 

20. 2. 2025.

Povezati Holokaust s vlastitom pričom o psihozi, to je moja namjera. Kako ću to točno učiniti, to još ne znam. Ali namjeravam se baciti na ozbiljnu pripremu svog teksta. 

***

Uskoro je večera i baš sam gladna. Kao i svaki dan. Dobra je vijest ta što sam prestala kupovati slatkiše u kantini. Dosta je prežderavanja šećerom. Izašla bih odavde kao trokrilni ormar. A sada opet na malo čitanja. 

18. 2. 2025.

Odlučila sam se za ozbiljno pisanje knjige o svojoj psihozi. Želim se riješiti tog raka u sebi. Također ću, nakon što ju napišem, odbijati bilo kakve kontakte s medijima. Bit ću samozatajna.

15. 2. 2025.

Gladna sam. Stalno sam gladna. Jedva čekam večeru. Uglavnom, u sobi je nekako mirnije otkad su otišle neke cure. To mi paše. 

14. 2. 2025.

Cure polako odlaze. Plač i tuga. A meni je svejedno. Nisam se vezala ni uz koga osim uz Izidoru. Ona odlazi u ponedjeljak i to će mi baš teško pasti.

Danas je otišla i časna. Rasplakala sam se, ali ponovno to nitko nije primijetio.

11. 2. 2025.

Tišina sobe nakon večere. Jedino što je jedna od djevojaka maloprije prdnula, pa je otvorila širom prozor. Kao da je ispustula nuklearnu bombu. Sad se lijepo smrzavam umjesto da uživam u toplini sobe i to pred zalazak sunca. Onda kad je najljepše.

Danas je bio tako tako dan. Manje više sam samo spavala. Odoh i sada.

10. 2. 2025.

Danas sam baš nešto uplakana. Svi mi idu na živce. Njihova luda prijateljstva i bombastična bondanja. Kad bi se barem našla jedna osoba za mene. Samozatajna, a topla u duši.

9. 2. 2025.

Slabo nešto zapisujem. Ne da mi se. Dan mi prođe u odrađivanju obaveza i spavanju ili čitanju. Danas je nedjelja, pa je nekako laganini.

Još se nisam posve privikla na sobu i još uvijek mi fali časna. Cure su super, ali su previsokog raspoloženja za mene. Teško mi ih je ponekad pratiti. Ja bih božji mir i tišinu. 

Uglavnom, ne osjećam se nimalo bolje i nemam s kime razgovarati o tome. Oni misle da mene muči samo depresija, a ja u sebi skrivam jednu rak ranu koju zaista ne znam tko može izliječiti. Grupne terapije ne pomažu mi nimalo, a nemam prilike razgovarati s doktoricom jedan na jedan.

Sve je to jedno veliko sranje. Moj boravak ovdje. Prilika da se maknem iz kuće u kojoj se također osjećam loše. Ne znam što ću i kako ću. Zaista to ne znam. 

5. 2. 2025.

Jučer sam preskočila pisanje. Uglavnom, već dva dana nemam stolicu i morat ću dobiti tablete. Ako se sutra ne zaserem. Što nekako sumnjam.

Danas je bio psihički naporan dan. Sto nekih okupljanja i rasprava o pušioni i higijeni i sličnim stvarima. Jedva čekam da odem spavati.

Još slijedi dijeljenje tableta i onda je to to. 

Nije mi ovdje lijepo. Nije mi nigdje lijepo. Što će biti sa mnom? Kada ću pronaći smisao života?

3. 2. 2025.

Ovo je sranje. Nikakav pomak kod mene. Tko će mi zaliječiti moje rane? Tko će se baviti mojom traumom? Tu jedino što se radi jest dijeljenje tableta. 

Teško se priključujem na energiju sobe u kojoj jesam. Cure su vesele i pune života. Ja pretežno šutim. Već mi je pomalo i neugodno. Ne vrše one pririsak na mene, ali postaje im čudno što sam tako tiha.

Rado bih rekla da mi se ide kući, ali kući mi se uopće ne ide. 

2. 2. 2025.

Danas sam sva neka usamljena. Nije mi lijepo u ovoj sobi. Nije do cura - cure su ok - nego je do mira koji je meni potreban. 

Gledamo utakmicu koja uopće nije gledljiva. Bogami ćemo spušiti.

Ja zapravo uopće ne znam što radim ovdje. To sam već jednom napisala, pa se čini da se ponavljam. Ali djeluje mi kao da sam došla navući se na normabele. Pijem ih 3 puta dnevno. A kako ću jednog dana bez njih, pitam ja vas?

A najgore od svega je što me pomisao na kuću baca u očaj. 

Nigdi mira nemam. 

1. 2. 2025.

U novoj sam sobi i još uvijek se nisam posve privikla. Bilo mi je ljepše u prijašnjoj sobi. Neki mir je vladao ondje. Ovdje se samo nešto laje i premeće po stvarima.

Ali cure su sve u svemu ok. Pristojne i drage.

Uskoro imamo grupu na kojoj raspravljamo o raznoraznim lakšim temama. Svatko mora nešto reći, pa tako i ja.

31. 1. 2025.

Danas sam bila na radnoj terapiji. Nacrtala sam dva crteža: kuću na otoku i šarene zvjezdice u svemiru. I opet sam se osjećala kao moron. Teško je izbrisati razliku između onih koji rade s psihijatrijskim pacijentima i samim pacijentima. Stigma je prisutna i uvijek će biti.

Ipak, postoje one djevojke koje uspijevaju izbrisati tu razliku. Manje više sve su udate i imaju djecu. Rade. I smještene su u 4. sobi. Rekle su mi danas da ću i ja biti premještena tamo. Meni se to ne da. Dobro mi je tu gdje jesam. S časnom sestrom u sobi. 

***

Premještena sam u 4. sobu i to me nimalo ne veseli. Ali možda je sve stvar navike.

Plakala sam kad su me premještavali, iako to nitko nije vidio.

30. 1. 2025.

Danas sam se istuširala, makar me bilo strah da se ne srušim pod tušem. Ipak, sve je dobro prošlo. To se zove Fear of the water. I povezan je s mojim paničnim napadajima. 

Tog se planiram riješiti dok sam ovdje.

Maloprije smo bile na šetnji pod vodstvom jedne od sestara. Vjerojatno smo djelovale kao grupa morona. Vodaju nas kao kakvu retardiranu djecu. Čak ni iz dućana nismo mogle izaći bez da pokažemo račun sestri. 

Ovdje vladaju strogost i rigidnost. 

Uskoro ću dobiti svoj normabel i popiti ga kao kakav bombon čije nuspojave više ni ne osjećam. 

Nekad mi se čini da ni ne znam što radim ovdje.

Ali tek sam došla, pa ćemo vidjeti što će biti.

***

Sestra mi je rekla neka se prepustim stručnjacima. Vjerojatno je u pravu. Ne. Sigurno je u pravu.

29. 1. 2025.

U Popovači sam. U sobi s tri starije žene. Sjedim na krevetu i pišem. Srce mi je opet divljalo onda kad sam bila na prijemu. Počinjem se pribojavati da s mojim srcem nešto zaista ne valja. Ili su stvarno samo živci u pitanju. 

Ovdje su stroga pravila, čak i što se tiče pušione. Pušimo soba po soba, pa neću imati prilike družiti se s ostalim djevojkama. Osuđena sam na Ljubicu i Miru, što možda i nije toliko loše. Žene su simpatične. Treća, ona koja ne puši, je časna sestra. Ona me umiruje. Mudra je. 

Daj mi Bože da ovo vrijeme provedeno ovdje bude korisno za mene i moje psihičko stanje. 

***

Večera je ovdje u 17 h. To je daleko gore i od penzionerske satnice. Ali bila je fina: burek od sira i jogurt. 

Poslije me, oko 18 h, primio panični napadaj, pa sam vježbala disanje s jednom od sestara. Bilo je vrlo korisno. Tlak mi se nakon toga popravio. 

Sada ležim i čekam da se otvori pušiona koju su iz nekog razloga zaključali. Ne daju nam pušiti slobodno; moramo se svojski potruditi da uđemo u tu prostoriju. A onda kad uđemo, pritišću nas iz drugih soba: jedna cigareta i ni u kojem slučaju više. Tamo je i umjetna ruža koju predajemo sobi koja slijedi iza naše. Tko ima ružu, taj ima i cigaretu. 

28. 1. 2025.

Sutra putujem u Popovaču i ostajem tamo dugo.

27. 1. 2025.

Kako je, zaboga, došlo do ovoga? Nekad sam bila nedodirljiva, a danas sam tek olupina. U glavi mi je nered koji ne umijem pospremiti. Srce me steže i bojim se udahnuti. Hvata me strah od života koji slijedi. Voljela bih da ne postojim i da nikada ni nisam. 

Došlo je sa psihozom. Psihoza je razorila moj savršeno posložen život i poput Plutona me suočila s najtamnijim dijelovima same sebe. I sada sam prisiljena živjeti s njima. Razotkriveni, oni me gledaju poput duhova i kese mi se svojim zubićima spravljenima od tuge.

Ja sam čudovište. 

Nisam. Ja sam Svjetlost. I ja ću rasti. 

***

Ja bih samo spavala, ne da mi se ništa. A najgore od svega je to što mi se ne da ni leći. 

26. 1. 2025.

Danas sam jako loše. Ne znam ni otkud bih krenula; znam samo da se zamišljam kako padam s jako visoke zgrade i odlazim u vječnost nakon nezaboravnog leta.

Ljuta sam na samu sebe što ne pronalazim smisao života; jedino što vidim je propadanje jednog tijela s kratkim rokom trajanja. Zubi, koža, glava, sve to odumire i ostavlja me ružniju nego što sam ikad bila. I to je ono što za mene donosi novi dan: tjelesnu atrofiju sa svim njezinim jezivim posljedicama. 

Voljela bih prihvatiti samu sebe onakvu kakva jesam. Zagrliti se i reći samoj sebi da nije moja krivnja što moje tijelo polako, iz dana u dan, stari i odumire. 

***

Sada je večer i ja sam malčice bolje, ali smisao života još uvijek nisam pronašla.

25. 1. 2025.

Mudrost traume. Kažu da se u boli krije Nova zemlja. Da svako teško iskustvo sa sobom nosi duhovni rast. Da kroz pukotinu dopire svjetlost. 

Voljela bih spoznati mudrost traume, ali najprije se moram prestati uspoređivati s drugima. Usporedba ubija mudrost i mudrost degenerira u paralizirajući strah.